KATEGORIJE PLANINARSKIH PUTOVA
Uobičajena kategorizacija planinarskih puteva definira:
- kondicijsku zahtjevnost
- tehničku zahtjevnost
Tim dvjema kategorijama treba dodati kategoriju uvjeti na terenu jer uvjeti na terenu utječu i na kondicijsku i tehničku zahtjevnost puta.
Kondicijska zahtjevnost je izravno proporcionalna naporu, odnosno utrošku energije za prelazak puta.
Tehnička zahtjevnost definirana je načinom kretanja, odnosno skupom vještina potrebnih za siguran prelazak puta uzimajući u obzir i uvjete na terenu. Tipovi terena koji definiraju način kretanja, opasnosti i načine osiguranja su definirani UIAA standardima (UIAA Mountain Qualification Labels - MQL).
Planinarski izlet, odnosno pojedina etapa izleta može obuhvatiti više planinarskih puteva raznih kategorija.
Kondicijska zahtjevnost puta i procjena utroška vremena
Kondicijska zahtjevnost puta je proporcionalna utrošku energije potrebne za prolazak puta u određenom vremenu.
Osnovni parametri za procjenu kondicijske zahtjevnosti su:
- visinska razlika (kumulativna, odnosno "po putu")
- duljina puta u kilometrima
Iz tih podataka može se dobiti procjena utroška vremena, koja je, uglavnom, korisnija informacija za planinare nego duljina puta u kilometrima. Procijenjena vrijednost utroška vremena trebala bi odgovarati prosječnom planinaru u idealnim uvjetima (teren A standarda - vidi UIAA standarde, niže) s laganom naprtnjačom. U tu procjenu nisu uračunati odmori.
Procjena utroška vremena puta
Uzima se da prosječni planinar može savladati za jedan sat.
- 300-350 m visinske razlike uspona ili
- 500-600 m spusta ili
- 4 km vodoravne udaljenosti
Naravno, planinarski putovi su kombinacija uspona, spustova i vodoravnih dionica pa je stvarni proračun složeniji. Isto tako, blaga nizbrdica može ubrzati prelazak, dok strmija nizbrdica usporava. Bez jako strmih uspona i silazaka može se smatrati da je brzina planinarenja 2,5 km/h.
Neke zemlje imaju definirane metode procjene utroška vremena na razini nacionalnog standarda (SR Njemačka - DIN 33466), dok je drugdje to prepušteno nacionalnim planinarskim savezima, planinarskim društvima ili pojedincima. Neke metode za procjenu utroška vremena možete naći u članku Procjena utroška vremena puta.
Kondicijske zahtjevnosti izleta
Kondicijska zahtjevnost izleta se najbolje vidi iz visinskog profila staze i podataka o visinskoj razlici (kumulativnoj, tj "po putu") i utrošku vremena.
Iz utroška vremena i visinske razlike može se definirati pojednostavljena skala kondicijske zahtjevnosti. Utrošak vremena odgovarao bi planiranom tempu hodanja (može biti manji ili veći od prosječnih procijenjenih vremena). Visinska razlika je kumulativna, tj. računa se kao zbroj svih uspona i koja je u uvijek veća od relativne visine odredišta u odnosu na polazište.
Oznaka kondicijske zahtjevnosti izleta je donekle subjektivna i treba ju uzeti samo kao okvirnu orijentaciju.
Ova skala (bez simbola) je preuzeta s web stranice PK Horizont. Neka hrvatska planinarska društva (HPD Runolist, HPD Zagreb Matica..) koriste sličnu skalu, koja, uglavnom, ne uključuje visinsku razliku koju treba savladati ili duljinu puta u satima hoda.
| Oznaka | Težina |
Utrošak vremena (sati hoda) |
Visinska razlika |
Simbol (na ovom sajtu) |
| K1 | lagano | < 5 h | < 500 m | 🥾⚪⚪⚪ |
| K2 | srednje teško | 5 - 7 h | 500 - 1000 m | 🥾🥾⚪⚪ |
| K3 | teško | 7 - 9 h | 1000 - 1300 m | 🥾🥾🥾⚪ |
| K4 | vrlo teško | > 9 h | > 1300 m | 🥾🥾🥾🥾 |
Tehnička zahtjevnost puta
Ocjenu tehničke zahtjevnosti puta određuje skup potrebnih vještina i potrebne opreme za sigurno prelaženje puta. Definirana je načinom kretanja po putu, potrebnim tehnikama osiguravanja i uvjetima na terenu.
Karakteristike puta koje utječu na tehničku zahtjevnost su:
- strmina i širina puta
- izloženost i opasnost od pada
- potreba upotrebe ruku (za ravnotežu i/ili napredovanje)
- potrebne penjačke vještine (čvrste tri točke...)
- postojanje i učestalost osiguranja (rukohvati, uporišta, sajle, klinovi, ljestve..)
- kvaliteta stijene (krušljivost)
- duljina i strmina dionica prekrivenih snijegom i ledom te ledenjačkih dionica kao i lavinska opasnost
Na ovom sajtu koristi se jednostavna klasifikacija tehničke zahtjevnosti puta s tri kategorije i dodatnom četvrtom (visokogorski put) koja odgovara preporukama donesenih na sastanku komisija za putove HPS-a, PSS-a, PZS-a održanog na Kalniku 2018. i klasifikacije Austrijskog planinarskog saveza (OAV). Dakako, u RH nema visokogorskih puteva. Ova klasifikacija poklapa se s klasifikacijom prema članku Planinarski putevi i markacije @HPS, a oznake su prema spomenutim preporukama. U RH te se oznake (s trokutiima), nažalost, ne koriste, dok su u Sloveniji i Austriji uobičajene (u Sloveniji "trokuti", a u Austriji "boje").
| Tehnička zahtjevnost |
Oznaka (PZS) |
Oznaka (OAV) |
Simbol (na ovom sajtu) |
Opis |
| lagano | (bez posebne oznake) |  |
 |
|
| zahtjevno |   |
 |
 |
|
| vrlo zahtjevno |  |
 |
|
|
|
alpski (visokogorski) put |
 |
 |
|
Na donjim slikama su primjeri oznaka tehničke zahtjevnosti puta u Sloveniji i Austriji.
UIAA kategorije kvalifikacija - terena
Neke, manje zahtjevne kategorije terena prema UIAA kategorizaciji, odnosno kvalifikacija potrebnih za sigurno savladavanje pl. putova na tim tipovima terena (Mountain Qualification Labels - MQL) dane su u sljedećoj tablici:
|
Kategorija (HPS) |
Naziv (HPS) | Naziv (UIAA) | Opis terena |
| A | Ljetno planinarenje | Mountain Walking and Trekking (summer) | Nezahtjevni planinarski putovi i tereni na kojima ne postoje opasnosti od pada s visine niti zimski uvjeti. |
| B | Zimsko planinarenje | Winter Mountain Walking and Snowshoeing | Snijegom prekriveni nezahtjevni planinarski putovi i tereni na kojima ne postoji opasnost od pada s visine niti lavinska opasnost 2. ili višeg stupnja |
| C | Sportsko penjanje | Sport Climbing (fixed equipment: gym, single pitch or multi-pitch) | Sportski smjerovi na umjetnim i prirodnim stijenama; ferate |
| D | Stijensko penjanje | Rock Climbing (with leader placed protection, and single or multi-pitch) | Nepotpuno opremljeni i neopremljeni smjerovi u prirodnim stijenama |
| F | Alpinizam | Alpine Climbing |
|
Ostale kategorije te osnove, što pojedina kategorija uključuje, dane su u Planinarskom udžbeniku A. Čaplara, te članku Vodički standardi @ HPS, dok se više detalja može naći u UIAA standardu.
Izleti opisani na ovom sajtu su unutar kategorija A - D. Izleti na terenima kategorije C i D su u samo lakših težina (ferate do težine B/C i s penjačkim dionicama težine do II) i Ako kategorija nije navedena, podrazumijeva se A kategorija - ljetno planinarenje, bez ferata i penjačkih dionica.
Klinčani putevi (via ferrata)
Planinarski putovi kategorije "zahtjevno" i "vrlo zahtjevno" mogu uključivati osigurane putove zvane klinčani putovi i/ili ferrate.
Pregled njihovih težina (pet stupnjeva) je dan u prezentaciji Vodički standardi @ HPS. Ovdje su prenesena prva tri stupnja iz spomenute prezentacije s dodatkom slovne oznake.
| Oznaka | Težina | Opis |
| A | lagano | Put ne savladava strminu, ali zbog izloženosti traži oprez pri kretanju. Mjestimično mogu biti postavljena penjačka pomagala kao što su klinovi, sajle ili kratke ljestve radi sigurnijeg prolaska osoba koje hvata vrtoglavica. Kretanje po takvom putu prije se može nazvati zahtjevnim planinarenjem nego penjanjem. |
| B | umjereno teško | Put po umjereno strmom terenu, koji zahtijeva korištenje ruku. Na putu ima dovoljno penjačkih uporišta, ali su radi lakšeg kretanja mjestimice postavljena penjačka pomagala kao što su klinovi, sajle i ljestve. Postavljeno osiguranje omogućava jednostavno penjanje, pri čemu se mjestimice potrebno koristiti rukama, ali nije nužno korištenje zaštitne opreme. Teren pruža dovoljno mogućnosti za mimoilaženje dvije osobe na svakom dijelu puta. |
| C | teško | Put kroz strmu ili vrlo strmu stijenu, na kojemu je potrebno koristiti opremu za osiguravanje (Y sistem = ferata-set). Put može imati duže ljestve, pa čak i blago prevjesne detalje. Za kretanje je nužna dobra tjelesna kondicija i snaga ruku. Zahtjevniji dijelovi puta ne pružaju mogućnost za mimoilaženje dvije osobe. |
Usporedba klasifikacije osiguranih putova za razne zemlje može se naći u knjizi Zavarovane plezalne poti, autora Andreja Mašera u izdanju Sidarte.
Penjačke dionice
U člancima na sajtu neki putevi mogu imati penjačke detalje težine ne veće od II stupnja UIAA ljestvice (penjačka oprema nije potrebna).
| Oznaka | Težina | Opis |
| I | lagano | uspon na kojem tek mjestimično upotrebljavamo ruke, uglavnom, radi ravnoteže |
| II | srednje teško | uspon na kojem ima nešto težih mjesta te se treba koristiti pravilo "tri čvrste točke" |
Za opise ostalih težina možete pogledati UIAA standarde ili Planinarski udžbenik, Alana Čaplara te druge alpinističke i penjačke priručnike.
Ostale tehničke kategorizacije
Druge zemlje (naročito alpske) imaju drugačije kategorizacije. Pregled švicarske i njemačke kategorizacije dan je u članku: Alpine Grades Calculator @ bergfreunde.de. Njemačka klasifikacije je detaljnije objašnjena u članku Schwierigkeitsgrade von Bergwegen @ alpenverain.de.
Niže navedena, prilično dvojbena, klasifikacija težine planinarskih staza može se naći u objavama izleta nekih hrvatskih planinarskih društava:.
- T1 – nezahtjevno (bez upotrebe ruku i pomagala)
- T2 – srednje zahtjevno (povremena upotreba ruku za ravnotežu, lagano penjanje)
- T3 – zahtjevno (povremeno penjanje uz upotrebu ruku i pomagala – via ferrata, a zimi povremena upotreba dereza i cepina)
- T4 – vrlo zahtjevno (duže i zahtjevnije dionice osiguranih putova, a zimi konstantna upotreba dereza i cepina)
Zbog miješanja uvjeta na terenu teško ju je mapirati u ostale klasifikacije.
