• Veliki kozjak and Lubenovac

    from Hajdučki Kukovi
  • Krupa Canyon

    below Ravni Golubić
prev next

KATEGORIJE PLANINARSKIH PUTOVA 

Uobičajena kategorizacija planinarskih puteva definira:

  • kondicijsku zahtjevnost
  • tehničku zahtjevnost

Tim dvjema kategorijama treba dodati kategoriju uvjeti na terenu jer uvjeti na terenu utječu i na kondicijsku i tehničku zahtjevnost puta.

Kondicijska zahtjevnost je izravno proporcionalna naporu, odnosno utrošku energije za prelazak puta.

Tehnička zahtjevnost definirana je načinom kretanja, odnosno skupom vještina potrebnih za siguran prelazak puta uzimajući u obzir i uvjete na terenu. Tipovi terena koji koji definiraju način kretanja, opasnosti i načine osiguranja su definirani UIAA standardima (UIAA Mountain Qualification Labels - MQL).

Planinarski izlet, odnosno pojedina etapa izleta može obuhvatiti više planinarskih puteva raznih kategorija.

Kondicijska zahtjevnost puta i procjena utroška vremena

Kondicijska zahtjevnost puta je proporcionalna utrošku energije potrebne za prolazak puta u određenom vremenu. 

Osnovni parametri za procjenu kondicijske zahtjevnosti su:

  • visinska razlika (kumulativna, odnosno "po putu") 
  • duljina puta u kilometrima

Iz tih podataka može se dobiti procjena utroška vremena, koja je, uglavnom, korisnija informacija za planinare nego duljina puta u kilometrima. Procijenjena vrijednost utroška vremena trebala bi odgovarati prosječnom planinaru u idealnim uvjetima (teren A standarda - vidi UIAA standarde, niže) s laganom naprtnjačom. U tu procjenu nisu uračunati odmori.

Procjena utroška vremena puta

Uzima se da prosječni planinar može savladati za jedan sat.

  • 300-350 m visinske razlike uspona ili
  • 500-600 m spusta ili
  • 4 km vodoravne udaljenosti

Naravno, planinarski putovi su kombinacija uspona, spustova i vodoravnih dionica pa je stvarni proračun složeniji. Isto tako, blaga nizbrdica može ubzati prelazak, dok strmija nizbrdica usporava. Bez jako strmih uspona i silazaka može se smatrati da je brzina planinarenja 2,5 km/h.

Neke zemlje imaju definirane metode procjene utroška vremena na razini nacionalnog standarda (SR Njemačka - DIN 33466), dok je drugdje to prepušteno nacionalmim planinarskim savezima, planinarskim društvima ili pojedincima. Neke metode za procjenu utroška vremena i možete naći u članku Procjena utroška vremena puta.

Procjena utroška vremena izleta

Procijenjena vrijednost utroška vremena izleta dobiva se iz sume prociena vremena putova, te dodatnih korekcije za: 

  • pauze (npr svakih 3 sata hoda, planirati dulju pauzu)
  • dodatno pričuvno vrijeme (npr 20 % za nepredvidljive poteškoće)
  • planirani tempo hoda
  • težinu ruksaka
  • uvjete na terenu (npr. snijeg, potrebna osiguranja..)
  • sastav i veličinu grupe

Kondicijske zahtjevnosti izleta

Kondicjsku zahtjevnost izleta se najbolje vidi iz visinskog profila staze i podataka o visinskoj razlici (kumulativnoj, tj "po putu")  i utrošku vremena.

Iz utroška vremena i visinske razlike može se definirati pojednostavljena skala kondicijske zahjevnosti. Utrošak vremena odgovarao bi planiranom tempu hodanja (može biti manji ili veći od prosječnih procijenjenih vremena). Visinska razlika je kumulativna, tj. računa se kao zbroj svih uspona i koja je u uvijek veća od relativne visine odredišta u odnosu na polazište.

Oznaka kondicijske zahtjevnosti izleta je donekle subjektivna i treba ju uzeti samo kao okvirnu orijentaciju.

Ova skala (bez simbola) je preuzeta s web stranice PK Horizont. Neka hrvatska planinarska društva (HPD RunolistHPD Zagreb Matica..) koriste sličnu skalu, koja, uglavnom, ne uključuje visinsku razliku koju treba savladati ili duljinu puta u satima hoda.

Oznaka Težina

Utrošak vremena

 (sati hoda)

Visinska razlika

Simbol

(na ovom sajtu)

K1  lagano  < 5 h   < 500 m 
K2  srednje teško  5 - 7 h  500 - 1000 m  
K3  teško 7 - 9 h 1000 - 1300 m  
K4  vrlo teško  >  9 h  > 1300 m  

Tehnička zahtjevnost puta 

Ocjenu tehničke zahtjevnosti puta određuje skup potrebnih vještina i potrebne opreme za sigurno prlaženje puta. Definirana je načinom kretanja po putu, potrebnim osiguravanjima i uvjetima na terenu.

Karakteristike puta koje utječu na tehničku zahtjevnost su:

  • strmina i širina puta
  • izloženost i opasnost od pada
  • potreba upotrebe ruku (za ravnotežu i/ili napredovanje) 
  • potrebne penjačke vještine (čvrste tri točke...)
  • postojanje i učestalost osiguranja (rukohvati, uporišta, sajle, klinovi, ljestve..)
  • kvaliteta stijene (krušljivost)
  • duljina i strmina dionica prekrivenih snijegom i ledom te ledenjačkih dionica kao i lavinska opasnost

Na ovom sajtu koristi se jednostavna klasifikacija tehničke zahtjevnosti puta s tri kategorije i dodatnom četvrtom (visokogorski put) koja odgovara preporukama donesenih na sastanku komisija za putove HPS-a, PSS-a, PZS-a održanog na Kalniku 2018. i klasifikacije Austrijskog planinarskog saveza (OAV). Dakako, u RH nema visokogorskih puteva. Ova klasifikacija poklapa se s klasifikacijom prema članku Planinarski putevi i markacije @HPS, a oznake su prema spomenutim preporukama. U RH  te se oznake (s trokutiima) rijetko koriste, dok su u Sloveniji i Austriji česte (u Sloveniji "trokuti" a u Austriji "boje"). 

Tehnička zahtjevnost

Oznaka

(HPS, PZS, PSS)

Oznaka (OAV)

Simbol

(na ovom sajtu)

Opis
lagano (bez posebne oznake) blau  
  • lakši putevi koji mogu biti uski i strmi
  • korištenje ruku nije potrebno
zahtjevno   rot  
  • pretežno uski putevi, često strmi s mogućim izloženim dionicama i opasnosti od pada
  • potrebnno je korisiti ruke za ravnotežu
  • moguće kratke osigurane dionice. Osiguranja se koriste samo za sigurnost planinara (ne i za napredovanje)
  • preporučena upotreba kacige, oprema za osiguranje nije nužna, ali pojedincima može zatrebati (posebno djeci i neiskusnima)
vrlo zahtjevno   schwarz

   

  • uski, često strmi i izloženi putovi s opasnosti od pada
  • česte osigurane dionice koje zahtijevaju upotrebu ruku i za napredovanje
  • potreban siguran korak i ne bojati se visine
  • neophodna sigurnosna oprema (kaciga, penjački pojas i ipsilon) 

alpski

(visokogorski) put

  schwarz  
  • putevi i bespuće po izloženom stjenovitom terenu i visokogorju
  • izloženi i klizavi putovi s opasnosti od pada
  • moguće osigurane i neosigurane penjačke dionice, obavezna oprema za osiguranje
  • moguće snježne dionice i ledenjaci te moguća potrebna zimska oprema
  • opasnost od visinske bolesti
  • opasnost od lavina 2. ili višeg stupnja
 

 Na donjim slikama su primjeri oznaka tehničke zahtjevnosti puta u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji.

   

UIAA kategorije kvalifikacija - terena 

UIAA definira sljedeće kategorije terena, odnosno, kvalifikacija potrebnih za sigurno savladavanje pl. putova na određenenom tipu terena (Mountain Qualification Labels - MQL):

 

Kategorija (HPS)

Naziv (HPS) Naziv (UIAA) Opis terena
1. A Ljetno planinarenje Mountain Walking and Trekking (summer) Nezahtjevni planinarski putovi i tereni na kojima ne postoje opasnosti od pada s visine niti zimski uvjeti.
2. B Zimsko planinarenje Winter Mountain Walking and Snowshoeing Snijegom prekriveni nezahtjevni planinarski putovi i tereni na kojima ne postoji opasnost od pada s visine niti lavinska opasnost 2. ili višeg stupnja
3. C Sportsko penjanje Sport Climbing (fixed equipment: gym, single pitch or multi-pitch) Sportski smjerovi na umjetnim i prirodnim stijenama; ferate
4. D Stijensko penjanje Rock Climbing (with leader placed protection, and single or multi-pitch)  Nepotpuno opremljeni i neopremljeni smjerovi u prirodnim stijenama 
5.     Canyoning  
6. E Ledno penjanje Ice Climbing  Smjerovi koji nastaju zaleđivanjem tekuće vode koja natapa strmo, najčešće stjenovito pobočje pri niskim  temperaturama.
7. F Alpinizam Alpine Climbing
  • smjerovi u suhoj stijeni
  • zaleđeni slapovi
  • smjerovi koji nastaju preobrazbom snijega u led
  • teren bilo kojeg nagiba u cijelosti prekriven snijegom (npr.planinarski putovi, bespuća,snježne grape i grebeni)
  • ledenjaci
  • složeni teren kao kombinacija bilo kojih gore navedenih terena
8.  G Planinsko skijanje Ski Mountaineering Snijegom prekriveni planinski tereni na kojima ne postoji opasnost od pada s visine.

Osnove, što pojedina kategorija uključuje, dane su u Planinarskom udžbeniku A. Čaplara, te članku Vodički standardi @ HPS, dok se više detalja može naći u UIAA standardu.  

Izleti opisani na ovom sajtu su unutar kategorija A - D. Izleti na terenima kategorije C i D su u samo lakših težina (ferate do težine B/C i penjanje do težine II) i Ako kategorija nije navedena, podrazumijeva se A kategorija - ljetno planinarenje. 

Klinčani putevi (via ferrata)

Planinarski putovi kategorije "zahtjevno" i više mogu uključivati osigurane putove zvane klinčani putovi i/ili ferrate.

Pregled njihovih težina (pet stupnjeva) je dan u prezentaciji Vodički standardi @ HPS. Ovdje su prenesena prva tri strupnja iz spomenute prezentacije s dodatkom slovne oznake.

Oznaka Težina Opis
A lagano Put ne savladava strminu, ali zbog izloženosti traži oprez pri kretanju. Mjestimično mogu biti postavljena penjačka pomagala kao što su klinovi, sajle ili kratke ljestve radi sigurnijeg prolaska osoba koje hvata vrtoglavica. Kretanje po takvom putu prije se može nazvati zahtjevnim planinarenjem nego penjanjem.
B umjereno teško Put po umjereno strmom terenu, koji zahtijeva korištenje ruku. Na putu ima dovoljno penjačkih uporišta, ali su radi lakšeg kretanja mjestimice postavljena penjačka pomagala kao što su klinovi, sajle i ljestve. Postavljeno osiguranje omogućava jednostavno penjanje, pri čemu se mjestimice potrebno koristiti rukama, ali nije nužno korištenje zaštitne opreme. Teren pruža dovoljno mogućnosti za mimoilaženje dvije osobe na svakom dijelu puta.
C teško Put kroz strmu ili vrlo strmu stijenu, na kojemu je potrebno koristiti opremu za osiguravanje (Y sistem = ferata-set). Put može imati duže ljestve, pa čak i blago prevjesne detalje. Za kretanje je nužna dobra tjelesna kondicija i snaga ruku. Zahtjevniji dijelovi puta ne pružaju mogućnost za mimoilaženje dvije osobe.

Usporedba klasifikacije osiguranih putova za razne zemlje može se naći u knjizi Zavarovane plezalne poti, autora Andreja Mašera u izdanju Sidarte.

Penjačke dionice

U člancima na sajtu neki putevi mogu imati penjačke detalje težine ne veće od II stupnja UIAA ljestvice (penjačka oprema nije potrebna).

Oznaka Težina Opis
I lako uspon na kojem tek mjestimično upotrebljavamo ruke, uglavnom, radi ravnoteže
II srednje teško uspon na kojem ima nešto težih mjesta te se treba koristiti pravilo "tri čvrste točke"

Za opise ostalih težina možete pogledati UIAA standard ili Planinarski udžebenik, Alana Čaplara ili alpinističke priručnike.

Ostale tehničke kategorizacije

Druge zemlje (naročito alpske) imaju drugačije kategorizacije. Pregled švicarske i njemačke kategorizacije dan je u članku: Alpine Grades Calculator @ bergfreunde.de

Niže navedena, prilično dvojbena, klasifikacija težine planinarskih staza može se naći u objavama izleta nekih hrvatskih planinarskih društava:.

  • T1 – nezahtjevno (bez upotrebe ruku i pomagala)
  • T2 – srednje zahtjevno (povremena upotreba ruku za ravnotežu, lagano penjanje)
  • T3 – zahtjevno (povremeno penjanje uz upotrebu ruku i pomagala – via ferrata, a zimi povremena upotreba dereza i cepina)
  • T4 – vrlo zahtjevno (duže i zahtjevnije dionice osiguranih putova, a zimi konstantna upotreba dereza i cepina)

 Zbog miješanja uvjeta na terenu teško ju je mapirati u ostale klasifikacije.