Deja Vu na Hajdučkim kukovima  

Velebit, 21.-23. srpnja 2006.

Petak, 21.7.2006.   -   "Same time, same place"

Ne bih se htio ponavljati, ali skoro "sve je isto ko i lani". Osim što smo godinu dana stariji, što se na prvoj uzbrdici i vidjelo. Ali nemojmo odmah o uzbrdicama, ajmo prvo malo uvoda. 

Elem, dugo sam tražio razlike i sličnosti između prošlogodišnjeg izleta na Velebitski Veliki Kozjak i ovog. 

Pa sam ustanovio: 

	ovo je prvi puta bilo da nemamo niti jednog stranca u grupi. Obično bi se zatekao kakav Austrijanac, Francuz ili Latvijac. S druge strane, prvi puta je jedan član naše "male, ali nehrabre grupe" bio jedan ne-homo-sapiens - golden retriever Tila.
	i ove godine smo težili večeri/čobancu u neko razumno vrijeme, no sreća (a bogme i pamet) nas opet nije htjela, tako da je (uz žlicu) sastavni dio bešteka opet bila baterijska svjetiljka.
	društvo je opet bilo probrano (samo ne znam da li s gornje ili s donje strane)
	i Velebit je kao i uvijek bio Megabit
	ni ove godine nismo zalutali, tako da sam se već ozbiljno zabrinuo

Ove je godine za čobanac petkom opet bila zadužena jedna slavonska struja (Nino, Ljilja i Zdravko), koji su posao obavili odlično. U žaru kuhanja su stavili nešto poviše luka - što okusu nije smetalo - ali se tijekom noći u zajedničkoj spavaonici od prdeža stvorila zaliha metana dostojna najvećih ukrajinskih plinskih polja. Sreća da u domu nema struje, pa ni šaltera oko kojih frckaju iskre. Jer da ima, dom bi taj vikend bio ostao bez krova.

Nakon večere smo tradicionalno otpjevali i te 2-3 pjesme kojih se još sjećamo, te nakon upozorenja domara da ne umaramo ostale goste "izrazima vlastitog dobrog raspoloženja" otišli u krpe oko 23 h.

Subota, 22.7.2006.   -   "Kukovi"

Spavanje u 14-krevetnoj plinskoj komori je bilo odlično, te smo se, orni za velike planinarske napore, ustali na jutarnju gimnastiku. 

Ove godine je odluka pala na Hajdučke kukove, iako sam ja predlagao Djevojačke, koje nismo mogli pronaći na karti. Krenuli smo oko 9:30 h autima prema Lubenovcu, odakle smo oko 10:00 h, nakon već ritualno perverznog fotografiranja i krenuli put brda. Vrijeme je bilo vrlo toplo i sunčano, sušta suprotnost prošlogodišnjem. Djelomice je čak bilo i za Velebit neobično vruće, kad bi se u nekoj zavjetrini digla zapara iz usijanih stijena i donijela fini miris velebitskog kraškog bilja. Ni ovaj put nisam propustio upozoriti sve članove grupe da "tko danas krene za Draženom gadno će se umoriti". Većina je mislila da je to opet neka moja sprdačina, vic ili jednostavno neistina, da ne kažem laž. Ali sam život (i to vlastiti, he-he-he) ih je u sljedećih nekoliko sati sustavno demantirao.

Iako je uspon na 1649 m visok Hajdučki kuk trebao trajati 1h 20', mi smo za njega trebali (oh iznenađenja!) više od 2h 30'. Prvo se mislilo da je kriv pas, jer smo ga kao morali čekati. No ubrzo se ustanovilo da je uzrok našoj malaksalosti apivoza, teška bolest uzrokovana pomanjkanjem piva u probavnom traktu. Tako smo morali napraviti terapeutsku pauzu i nadoknaditi izgubljene elektrolite. I tako još jedno par puta. Nino je u neznanju protiv grčeva u listovima prvo tražio magnezijeve tablete, ali je tek gutljaj Zlatoroga donio definitivno poboljšanje.

Uspon na drugi kuk, na Golubić (1650 m), samo jedan metar viši od Hajdučkog, bio je sljedeći izazov. Tu bi se definitivno bilo razdvojilo planinarsko žito od kukolja, da je kukolja među nama bilo. Ali nije, pa smo se svi uspješno našli na vrhu. A možda i zato što  nije bilo puta unatrag... Ovdje smo i konkretnije prezalogajili, a jedan debeli crni oblak nas je spasio od sigurne sunčanice dok smo mazali po kobasama i pašteti.

Tu nam je prvi put palo na pamet, da usporedimo situaciju s planom. Tako ustanovismo da smo planirano vrijeme od 3h prebacili za oko 2h, dakle da već hodamo preko pet sati na dijelu koji je trebao tek biti trećina planiranog !? Nije bilo teško izračunati, da nema ništa od planiranog prelaska Vratarskog kuka, pa preko Rossijeve kolibe po Premužićevoj stazi natrag do Lubenovca. Odlučismo se sa Golubića ravno spustiti u dolinu podno Lubenovačkih vrata i odmah tu prekratiti do Lubenovca. Ta se odluka pokazala ispravnom, jer smo se nakun spuštanja uvjerili, da su mnogi neiskusniji članovi družine (djeca) potrošili i sve zalihe vode. Elem, da smo se popeli na Vratarski bi vjerojatno "mnogočija majka crnu vunu prela". 

I ne samo da je na turi ponestalo vode, nego i piva. Iako smo se složili da to i nije tako loše, jer tko je takav kreten da nosi 2-3 litre piva na 1650 m i da ih onda vrati na leđima u dom. Tako je nastao i motto ovog izleta: "Tko vrati pivo, magarac je bio".

U povratku se kolona razvukla duž Velikog Lubenovca, koji se onako velik i širok sunčao u predvečerje, okupan i namirisan. Moram priznati da sam već pomalo zaljubljen u tu veliku planinsku livadu i baš mi je nekako posebno žao što je stari dom tu na rubu izgorio prije koju godinu. Nekako su ta stara drvena koliba i domar Grizzly Adams tu spadali kao i okolni vrhunci i neumorni žamor zrikavaca. Negdje oko 17h smo se vratili do vozila i lagano u konvoju za kojih petnaestak minuta i do doma na V. Alanu.

Večer je bila vedra, topla i tiha. Par sto metara naprijed prema Jablancu i već ti se pruža pogled na more. I na uvijek jednokratni zalazak sunca iza Raba, Paga i Cresa, gdje umorna vatrena kugla tone tamo daleko u talijanskim vodama.

Za večeru smo imali ostatke čobanca od jučer i tradicijonalnu "tjesteninu sa umakom od svega skupa". Recept je jednostavan: skuha se par kg tjestenine svih vrsta i oblika, tj. kakvu je tko donio i to sve u velikom loncu. Potom se u još vruću tjesteninu uliju svi raspoloživi umaci u rasponu od vegetarijanskog umaka od rajčice i oregana, do goveđeg gulaša i tunjevine. Soliti i papriti, dakle zaokružiti taj gastronomski doživljaj nekim začinima - nema smisla, jer se zbog ovom receptu prirođene kakofonije ukusa i mirisa ne bi ni razaznali. Ma šalim se - večera je bila ukusna i pojedena uz glasno mljackanje, oblizivanje i podrigivanje. Večeru smo zaokružili glazbenim doživljajem, kojeg je Nino započeo i završio riječima: "o jebote, jesam se danas umorio". Amen.

Nedjelja, 23.7.2006.   -   "Buljma"

Danas smo se ustali malo kasnije, kad je sve bilo jasnije. Nakon doručka je pala odluka, ista kao i prošle godine u toj situaciji: "Na Buljmu - na Buljmu - na Buljmu - noga mi sama beži". Ove je godine vrijeme bilo sunčano, ono prošle godine mi se na Buljmi više dopalo. 

Pogled na Rab i Pag je opet bio veličanstven, vidjela se lijepo i Zavratnica, te trajektni promet Jablanac-Mišnjak.

 The End

U povratku smo Dunja i ja svratili u Starigrad kod Senja, živopisno mjestašce udaljeno koji kilometar od magistrale. Ostali su (kako tko), netko na more na Brač, netko u kamp na Pag, netko u Zavratnicu na kupanje... Osim ekipi od čobanca treba zahvaliti prije svega voždu Draženu na besprijekornoj organizaciji izleta u planinarskom duhu.

Velebit nas je i ovaj put primio i ugostio "svjetski". Uz par stotina slika na aparatima ostat  će i tisuće onih posebnih utisaka u duši, onih trenutaka, gdje se ne prisjećaš samo slike, nego i zvuka, mirisa i prije svega "štimunga" u srcu. E ja baš to skupljam i onda nekad poslije, kad bi mi "pao mrak na oči" upalim neku od tih slika u sebi kao neki "screensaver"...

Tko je ovaj put bio s nama - piše ovdje.

 (c) 2006. by Vjeko

Last edited: 15/11/2006 00:20